-Piše: Borivoje Ćetković

Oni koji ga dobro poznaju nijesu iznenađeni: tek što je inagurisan za predsjednika države, nakon dužeg mirovanja, naš suveren je pošao u Brisel i time potvrdio čvrstu opredijeljenost njegovog feuda za evroatlantski put. U Briselu je primljen od najviših zvaničnika NATO-a i Evropske unije. Razgovarao je sa Stoltenbergom, generalnim sekretarom NATO-a, Tuskom,predsjednikom Evropskog savjeta, Junkerom, predsjednikom Evropske komisije, Tajanijem, predsjednikom Evropskog parlamenta, i sa Federikom Mogerini, visokom predstavnicom EU za spoljnu politiku i bezbjednost. Primljen je, dakle, na najvišem nivou, a ako hoćemo pravo reći i zaslužio je. Još od sredine devedesetih prikopčan je za Vašington, a 1999. godine u vrijeme ratne agresije NATO-a na SR Jugoslaviju učinio je velike usluge ovoj alijansi, što mu je, uostalom, priznao i tadašnji predsjednik SAD Klinton. A prije godinu dana, ne pitajući građane, ugurao je Crnu Goru u tu alijansu. Međutim, ni članstvo u NATO – u, niti ubjedljiva pobjeda na predsjedničkim i lokalnim izborima, ni razbijena opozicija, koja sve više doprinosi učvršćivanju njegove vlasti, nijesu mu dali sigurnost – uplašen i uznemiren izmišlja opasnosti kojih nema. Strah od miješanja „treće strane“, (čitaj Rusije) je gospodareva noćna mora. Vapio je i molio u Briselu da se otkloni „ zastoj u evrointegracijama, jer to može da iskoristi „treća strana“ da na Balkanu „implementira svoje političke i strateške interese.“ Mada je u politici duže od mnogih drugih vladara, i znao je da ide u „ susret vremenu“, sada nije dobro izabrao trenutak da posjeti Brisel. To što se danas dešava u EU i svijetu teško je, gotovo nemoguće, predvidjeti kako će se završiti.
Strast vladanja koja ne napušta čovjeka dok je živ učinila je i našeg diktatora nesposobnim da vidi promjene na globalnom planu - američka hegemonija je danas suočena sa ekonomskim jačanjem Kine i ruskom vojnom silom. I sa svojim saveznicima Amerika je u sve većem sukobu. Samit G7, nedavno održan u Kvebeku, pokazao je neslaganje SAD oko trgovinskih odnosa sa zemljama ove grupe (Kanada, Japan, Velika Britanija, Italija, Francuska i Njemačka).
Da gospodara sreća nije poslužila svjedoči i podatak da je baš u vrijeme dok je trčao po Briselu od jednog do drugog zvaničnika EU i NATO-a, tražeći zaštitu od „ treće strane“, koja navodno prijeti ne samo balkanskoj već i evropskoj stabilnosti, Beč posjetio ruski predsjednik Putin. Austrija je bila prva zapadna zemlja koja je uvezla sovjetski plin prije 50 godina. A danas je jedna od najprijateljskijih članica EU prema Rusiji- nije htjela ni da čuje za protjerivanje ruskih diplomata nakon slučaja Skripalj. Istina, Austrija nije spremna, kako je izjavio njen vicekancelar Štrahe, da uloži veto na produženje sankcija Rusiji, iako ih ne podržavaju- „ne žele da djeluju usamljeno u EU“. I u Italiji nakon izbora, koji su potresli Brisel, pobjedničke stranke otvoreno govore da će se zalagati za ukidanje sankcija Rusiji i približavanje toj svjetskoj supersili.
I Austrija i Italija smatraju da sankcije Rusiji politički i ekonomski štete svima. Tog mišljenja je i Moskva. Putin je u Beču jasno rekao: interes je Rusije da EU bude jedinstvena i prosperitetna. Da postoji obostrani interes Rusije i EU za unapređenje prije svega ekonomskih odnosa potvrđuju i posjete Merkel, Makrona i Borisova Putinu.
Međutim, svima koji pokušavaju da normalizuju odnose, da ukinu sankcije Moskvi stižu prijetnje iz Vašingtona, a naročito nakon sastanka Merkel i Putina u Sočiju.
Zajedno sa novoformiranom Vladom Italije, Austrija je glavni zagovornik promjene politike EU prema Rusiji, a nešto slično rade i Mađarska, Slovenija i Slovačka. Čak je i hrvatska predsjednica bila u posjeti Rusiji i pozvala Putina da posjeti Hrvatsku, što je spriječila Vlada i njen predsjednik Plenković. Kažu da Slovenci, iako su u NATO- u i EU, govore ono što su nekada Crnogorci uzvikivali s ponosom - nas i Rusa dvjesta miliona. Šta se to dogodilo s nama, kuda nas je odveo gospodar i kako dočekasmo vrijeme da se u Crnoj Gori širi rusofobija kakva je upamćena jedino u vrijeme Rezolucije Informbiroa 1948. godine? Golog otoka nemamo, a da imamo, ko zna šta bi sve bilo. Zaboravio je gospodar da su mu Rusi među prvima čestitali „nezavisnost“ 2006. godine, da su 2008. uvalili u Crnu Goru ogromne investicije i to baš u jeku svjetske ekonomske krize. A sada od te iste Rusije prijeti opasnost (izmišljena) i njemu i Zapadnom Balkanu. Gospodar rezonuje na svoj način i, dakako, u svoju korist: Amerika i NATO imaju pravo da pod svojom šapom drže svijet, pa i Zapadni Balkan, a Rusi nemaju tu šta da traže. Vlastite interese i interese svoje „elite” poistovjetio je s državnim i nacionalnim interesima- sebe s Crnom Gorom. Ko je protiv njega- protiv je Crne Gore. Bila je to logika i starog gospodara, knjaza i kralja Nikole I Petrovića.
Znam, gospodaru, da ti nema povratka s puta na koji si se odavno zaputio, i da „igraš kako ti drugi sviraju“, ali se uzmi u pamet- prestani već jednom da izmišljaš opasnost od Rusije.